Osnovna škola Ivana Batelića Raša

Učenici 8. razreda imali su mnogo pitanja za simpatičnu gošću, a ona je spontano odgovarala priznajući nam da školu nije previše voljela te je malo bila uzbuđena pri dolasku. No, u priči i smijehu brzo su joj navirala sjećanja, a mi smo je rado slušali. Evo što smo doznali.

Kako to da su lutke očuvane?

Oduvijek su mi lutke u srcu te sam ih i kao mala djevojčica pažljivo čuvala i spremala.  Izvadila bih ih iz kutije, malo se poigrala te zatim spremila na policu. Danas se o njima najviše brine moja mama koja im povremeno opere odjeću te ispegla, a ja ih malo počešljam i spremim.

Gdje držite lutke?

Spremljene su na policama u mojoj nekadašnjoj djevojačkoj sobi i iako ne živim s roditeljima, stalo mi je da sve bude lijepo uređeno. Moram priznati da sam malo ljubomorna ako netko nešto dira te odmah primijetim promjene. Pogotovo, kad sam bila mlađa, teško mi je padalo kad bi moja mama dozvolila djeci obiteljskih prijatelja koja su dolazila kod nas, da se igraju mojim lutkama koliko god su mi bili dragi.

Kada ste dobivali lutke i tko vam ih je poklanjao?

Najčešće od roditelja, jer moj tata je često odlazio na put s raškim RKUD Rudar te bi mi nakon svakog puta donio lutku, a obavezno za rođendane. Donijela sam vam fotografiju da vidite. I za Božiće bi mi poklanjali najčešće lutke, a kad su već svi doznali da volim lutke jer su moji roditelji uvijek govorili o tome, onda su mi i prijatelji mojih roditelja poklanjali lutke. S godinama skupio se poveći broj.

Imate li omiljene lutke?

Da. Donijela sam vam da ih vidite. Ovo su ujedno i moje prve lutke. Jednu sam dobila kada sam se rodila 1980. godine, a drugu za moj drugi rođendan. Jedna je Petra, a drugoj se ne sjećam imena, ali sam se puno igrala s njima i uvijek sam ih vodila  sa sobom.  Na fotografiji sam na skijanju u Sloveniji, lutka Petra je u kolicima koje sam također dobila za jedan rođendan. Mislim da su također iz raške tvornice igračaka.

Jeste li im imena vi davali ili su već imale tvorničko ime?

Ovima dvjema sam ja dala imena, a lutke u kutijama su već imale natipkana imena: Iva, Betty, Caroline, Ana,… vidite kako svaka ima posebnu frizuru, prekrasnu haljinicu te  cipelice i čarapice.

Pohađali ste našu školu. Sjećate li se svojih školskih dana?

Već sam vam rekla da nisam baš voljela školu i učenje. Kako sam u kući govorila labinjonski, narječjem, imala sam dosta problema u prvom razredu jer se nisam znala izraziti hrvatskim standardom.  Poslije sam naučila ali mi je uvijek draže govoriti po labinjonski, kako mi tu kažemo za naše narječje i ne zamjerite mi ako miješam. Najviše sam se voljela igrati i zezati te sam imala puno prijatelja. Najbolja prijateljica mi je bila Marčela, a sjećam se i Zorana, Kikice, Jadranka i Robija. Uvijek sam svih zabavljala te sam često pozivana na razgovor kod razrednice ili ravnatelja.

Koja vam je učiteljica ostala najviše u sjećanju?

Najbolja učiteljica mi je bila učiteljica TZK Sava Sprčić koja nas je uvijek nekamo vodila, a plesala sam i folklor te sam često nastupala u Raši ali i na raznim manifestacijama koje su se onda organizirale poput Labinskih konti. Posebno se sjećam nastupa pri otvorenju ceste za Kršan. Imam i lutku iz tih dana, odjevenu u tradicionalnu istarsku nošnju.

Jeste li odlazili u raško kino?

Odlazili bismo svi zajedno gledati filmove, a sjećam se da je tamo bilo primanje u pionire koje je onda bilo veoma važno.

Poklanjaju li vam i danas lutke?

Da. Dečko mi je poklonio jednog medvjedića s otisnutim mojim imenom Manuela, na majici, te otisnutim svojim imenom Ivan, na stopalu. Takvi su mi pokloni posebno dragi.

Bilo nam je lijepo s vama. Recite nam nešto za kraj?

Budite dobri jedni prema drugima, učite i čuvajte svoje uspomene.

Intervju zapisala Marija Lalović, 8.r.